beats by dre cheap

Etničko čišćenje Dervente

rs je genocidna i mora nestati

 

 

Etničko čišćenje Dervente

 

Grad Derventa je središte istoimene općine koja je površinom i brojem  stanovništva, jedna od najvećih u Bosanskoj Posavini. Sjevernom granicom na rijeci Savi, u dužini od 10 km, graniči s Republikom Hrvatskom. Nakon odlaska Turaka, cijela Bosna i Hercegovina pa tako i grad Derventa,  postala je dio Austro-Ugarske monarhije, u kojem vremenu se o Derventi  može govoriti kao o gradu Hrvata katolika i muslimana, a pravoslavni puk je nastanjivao sela po okolnim brdima.
65504647.jpg

Za vrijeme Kraljevine  Jugoslavije, Derventa je bila u sastavu Vrbaske i Banovine Hrvatske, a  za vrijeme Drugoga svjetskog rata u sastavu Nezavisne Države Hrvatske.  (Tomašević – glas) Nakon što su Srbi na svim područjima koja su tijekom posljednjeg rata u BiH  oružano zauzeli, i u bosanskoj Posavini proveli ratni zločin tzv. „etničkog čišćenja“ koje je po svojoj naravi i posljedicama ravno  zločinu genocida, Derventa je danas dio umjetne, na zločinu  uspostavljene političko-upravne tvorevine u sklopu BiH, tzv. „Republike  Srpske“.
Prema popisu stanovništva iz 1991., Hrvata je u Derventi bilo 22.952, i bili  su većina. Već od trenutka uspostave prve višestranačke općinske vlasti, nakon prvih parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila HDZ-a, srpski zastupnici su tražili podjelu općine radi osnivanja „Srpske opštine  Derventa“ sa sjedištem u mjestu Čardak. U tomu im je najviše pomagala  tzv. JNA, čije su jake snage bile smještene u derventskoj vojarni i u  vojnoj bazi južno od grada, u kojoj je od 1990. bilo uskladišteno sve  naoružanje teritorijalne obrane većeg broja bosanskoposavskih općina.  Tzv. „JNA“ je to oružje, već 1991., u cijelosti podijelila isključivo  Srbima s područja sjeverne Bosne, uz istodobna nasilnička ponašanja,  zastrašivanja i ubijanja tamošnjeg nesrpskog puka.
Potkraj ožujka  1992., većina Srba je svoje obitelji iselila iz Dervente, što je svima  bio pouzdan znak da će uskoro uslijediti oružani napad. Nakon što su 3.  ožujka 1992. Srbi napali Bosanski Brod i presjekli vezu toga dijela s  ostatkom Posavine, već sutradan, 04. travnja 1992., su napali grad  Derventu i okolna hrvatska naselja. Zbog svoje oružane nadmoći, uspjeli  su zauzeti grad 07. srpnja 1992. godine.
Odmah nakon zauzimanja Dervente, Srbi su u gradu i okolici počinili mnoštvene ratne zločine. Ubili su veliki broj civila i zarobljenih branitelja  grada. Hrvate katolike i muslimane su odveli u logore i zatvore, u  kojima su ubijani i zlostavljani na najokrutnije načine, gonjeni na  prinudni rad i kopanje rovova na bojišnicama, pri čemu su mnogi  pogibali. Svu njihovu imovinu Srbi su opljačkali, a većinu kuća  zapalili. Grad Derventu su granatiranjem gotovo sravnili sa zemljom. Sve katoličke i islamske vjerske građevine su potpuno uništili.
Do temelja su srušili i najveću katoličku svetinju u Bosanskoj Posavini,  crkvu Svetog Marka evanđeliste i samostan na Plehanu, koje su franjevci  započeli graditi 1855. i uspjeli dovršiti u drugoj polovici 19.  stoljeća. Crkva i samostan na Plehanu su zbog svoje ljepote opjevani i u narodnim pjesmama. Srušili su ih pripadnici Jedanaeste dubičke brigade  srpske vojske, a predvodio ih je ratni zlocinac Brane Mijatović.
Srbi su takvim genocidnim zločinom, tim tzv. „etničkim čišćenjem“, u kojem  su ubili i protjerali oko 28 000 ljudi katoličke i islamske vjere,  područje Općine Derventa u potpunosti „etnički očistili“.
Ipak, pune razmjere stradanja Hrvata toga područja je moguće spoznati i  utvrditi tek kada se broju ubijenog i prognanog hrvatskog ljudstva u  posljednjem ratu u BiH, pribroji iznimno veliki gubitak hrvatskog  ljudstva koje je ubijeno, nestalo i prognano tijekom II. svjetskog rata, njegovog poraća i po svim Križnim putovima hrvatskoga naroda.
Primjerice, svjedočenjem srpske partizanke Mare Došen iz Sanskog Mosta, danim pred  sudsko-liječničkim povjerenstvom u Prijedoru 24. srpnja 1942., potvrđena je narodu znana istina da su partizani već u prvoj polovici 1942.,  dovodili skupine od po 40 do 60 uhićenih uglednih građana Hrvata  katoličke vjere iz Dervente u srpsko selo Kamenica pokraj Dervente, i  tamo ih skupno strijeljali.
Zbog takvih mnoštvenih srpskih zločina počinjenih nad Hrvatima tijekom i  između dva prošla rata, Derventa, Plehan i okolna Posavina su na kraju  europskog 20. stoljeća, u potpunosti iseljeni, njihova sela opustjela,  kuće, crkve i škole porušene, a putovi i oranice zarasle. I dok je prije posljednjeg rata u Derventskom dekanatu Vrhbosanske nadbiskupije živjelo oko 50 000 vjernika, u njemu već 1992., od žive crkve nije bilo  traga.
VIDEO-Kako su Srbi doživjeli "oslobođenje" Dervente.
Zbog takvih mnoštvenih srpskih zločina počinjenih nad Hrvatima tijekom i  između dva prošla rata, Derventa, Plehan i okolna Posavina su na kraju  europskog 20. stoljeća, u potpunosti iseljeni, njihova sela opustjela,  kuće, crkve i škole porušene, a putovi i oranice zarasle. I dok je prije posljednjeg rata u Derventskom dekanatu Vrhbosanske nadbiskupije živjelo oko 50 000 vjernika, u njemu već 1992., od žive crkve nije bilo  traga.
U prigodi  obilježavanja 20. godišnjice izgnanstva Hrvata iz Dervente, rečeno je da svećenici u njoj danas bilježe tek 1.072 živućih vjernika, što je gorka istina koju nitko ne smije staviti „pod tepih“, jer bi šutnja o toj  stvarnosti bila teški grijeh.
Prvi povratnici u Derventu i Posavinu su bili naši hrabri svećenici. Razlog  iznimno malog broja hrvatskih povratnika, izvire iz svjesnih  administrativnih i financijskih spletki koje provode tijela vlasti tzv. „Republike Srpske“, ali i iz nebrige državnih vlasti Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje propuštaju ili ne žele djelotvorno utjecati  na stvaranje uvjeta za njihov povratak i siguran život.
Kardinal Vinko Puljić je tom prigodom sve pozvao da ne napuste Gospodina i  Njegovu Riječ, ukazavši na potrebu i zahtjev sadašnjeg vremena, u kojem  nužno moramo postati složni i svjesni sebe, svoga prava i dostojanstva  pa se odgovornije postaviti prema svojim korijenima, prema grobovima  svojih predaka i kolijevki koja nas je odnjihala, da nas se ne stide  naši pokojnici pored čijih grobova hodamo, već da im pokažemo svoj žar,  svoju vjernost, svoju postojanost i svoju ustrajnost. Naglasio je da se  Kristom ne širi mržnja, nego ljubav i vjernost za opstanak i budućnost  Hrvata na svojim životnim prostorima.

Željko Tomašević
HRV


Derventa Genocide Blog
http://derventablog.blogger.ba
30/05/2013 05:14